BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

25. tjedan kroz godinu

Srijeda, 22. rujna 2010.

Lk 9,1-6

1Sazva dvanaestoricu i dade im moć i vlast nad svim zlodusima i da liječe bolesti. 2I posla ih propovijedati kraljevstvo Božje i liječiti bolesnike. 3I reče im: "Ništa ne uzimajte na put: ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni srebra! I da niste imali više od dvije haljine! 4U koju god kuću uđete, ondje ostanite pa odande dalje pođite. 5Gdje vas ne prime, iziđite iz toga grada i stresite prašinu s nogu za svjedočanstvo protiv njih." 6Oni krenuše: obilazili su po selima, navješćivali evanđelje i liječili posvuda.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

NAVJEŠĆUJUĆI LIJEČITI - LIJEČEĆI NAVJEŠĆIVATI

Lk 9,1-6

Sve dosada imamo učenike kao Isusovu pratnju i svjedoke onoga što on čini, kako nastupa, što govori. U Gospodinovoj su školi. Uče srcem, ne toliko glavom. Vrijeme je da se okušaju i oni u onome što su kroz dane i mjesece školovanja naučili. Čime ih otprema na put? Jedino i samo ono što on ima, a to je snaga i sila Duha s kojom je nastupio već u Nazaretu, a potom u cijeloj Galileji. U snazi Duha trebaju izgoniti nečiste sile, liječiti bolesnike, naviještati blizinu Božjeg kraljevstva. Od svih drugih putujućih propovjednika kojih onodobno bijaše na sve strane oni se trebaju razlikovati upravo po svome siromaštvu. Ništa sa sobom ne nositi, ničim se ne opskrbljivati. Pa čak ni kruhom, pogotovo ne novcem. Oni se trebaju pouzdavati u Providnost. Bog će već otvoriti vrata i srca ljudi.

Isusovo se djelovanje u Galileji bliži kraju. To u bitnome bijaše i vrijeme školovanja najužega kruga, uvježbavanje u njihovo poslanje. Otac šalje Sina, Sin u Duhu šalje učenike. Isus je započeo u Nazaretu gdje je očitovao svoj program, proglasio svoje mesijansko poslanje i manifest. Od samoga početka Isus je svjestan svoga poslanja, on treba unijeti nešto posve novo, prevratničko, revolucionarno u svijet. Nešto što svijet nema, a treba mu kao nasušni kruh. Njegova poruka treba stubokom preoblikovati i ljude, ali dati novi pečat licu ove zemlje. Pred ljudima se otvarao novi svijet, pucale su granice, rušili se zidovi, kidali se okovi i lanci kojima su ljudi bili okovani.

Posvuda imamo tragove njegovih stopa, otiske njegovih prstiju. Naime slobodu u mišljenju i osjećaju, neopterećenost prema bilo komu, čovjek je iznad subote, on je važniji od svih pozitivnih ljudskih propisa. Učenici su bili svjedoci tolikih ozdravljenja, pa i uskrisavanja od mrtvih. Svojom riječju Isus dokida postojeće zakone. I nakon što su to sve doživjeli, sad ih Isus šalje naviještati Kraljevstvo, liječiti bolesne, izgoniti zle sile.

Isus ih šalje bez štapa. Učenici su, dakle, bez ikakve zaštite, i protiv bijesnih pasa, vukova, životinja, pa i zmija. Pogotovo drumskih pljačkaša i razbojnika. Kao da im želi reći: Preko vas želim svijet bez nasilja, bez agresije, novo usmjerenje cjelokupne svjetske povijesti. Zapitat će ih Isus u dvorani Posljednje večere, je li im išta manjkalo kad ih je poslao u svijet bez novčarke, praznih džepova i sandala? - Odgovor je bio niječan. Ništa im nije uzmanjkalo. To bijaše nešto kao rajsko vrijeme, uspostava onoga prvotnoga stanja kakvo je vladalo u Edenu između čovjeka i životinja, ljudi i 'vukova'.  Vjerodostojni su samo oni učenici koji žive iz pouzdanja u Boga, konkretno se odričući bilo kakvih zemaljskih sigurnosti i osiguranja.

Isus je u sebi utjelovljivao, prakticirao i naviještao posvemašnju slobodu od nasilja. Primjerice, iz novije povijesti imamo onaj fatalni, povijesni nadnevak 9. rujna 2001., napad na Ameriku. Poginulo je tom prilikom četiri tisuće ljudi. Nakon toga su Amerikanci navijestili rat terorizmu u cijelom svijetu. Zna li itko koliko je ljudi poginulo u Afganistanu, Iraku, Somaliji, Pakistanu, na svim onim mjestima gdje imamo protuterorističku koaliciju? I je li svijet imalo bolji? Jasno je: Sa štapom, bičem, kandžijom u ruci nemoguće je stvoriti mir u svijetu. Učenici moraju biti svjesni onoga što je davno pjevao David: "Gospodin je pastir moj, ni u čemu ja ne oskudijevam... Da mi je proći i dolinom smrti, zla se ne bojim. Ti si sa mnom. Tvoj štap, tvoja palica daju mi sigurnost!" Nitko ne će batinom u ruci popraviti čovjeka ili pak stanje u svijetu, kao svjetski policajac, ma koliko sredstava uložio. Ruka koju čovjek pruža drugome mora biti prazna da bi je onaj drugi mogao prihvatiti, stisnuti i ispuniti svojim povjerenjem. Nitko ne će stisnute ruke kod drugih probuditi vjeru u dobre nakane. Rukujemo se uvijek praznih ruku, bez zadrške, inače smo nevjerodostojni.

Isto je i s neposjedovanjem. Neposjedovanje bilo čega znak je solidarnosti s drugima. Kruha će uvijek biti budu li učenici vjerodostojni. Tako je postupao i Franjo sa svojim prvim učenicima, prvom braćom. Posjed čovjeka razdvaja od drugih, posjedovanje stvara zidove, ono je zapreka za razumijevanje drugoga, ono razdvaja duhovno i fizički ljude jedne od drugih. Stoga je uvijek pitanje, otvara li ono što činim čovjekovo srce. Pomaže li ili ga kao osobu vrijeđa?

Isusova poruka i ono što naviještaju učenici jest zapravo poziv na životnu odluku: ili - ili. Čovjek se mora odlučiti. Govor o kraljevstvu Božjem znači pozvati ljude da se bez pridržaja okrenu svome Stvoritelju, da se izruče Bogu, da započnu s novim životom u sebi. Odluka je uvijek sudbonosna, ima sudbinsko značenje. Riječ je o spasenju ili propasti, jer se naviješta kraljevstvo Božje. Vrijeme požuruje, učenici se ne smiju dugo zadržavati na nekom mjestu. Prihvate li ih, spasenje im je zajamčeno, odbiju li poruku, promašili su životnu priliku. Zato i krajnja ozbiljnost spram poruke i navjestitelja. I neoprostivost što ljudi u svojoj zaslijepljenosti ne razlikuju između bitnoga i nebitnoga. Isus je bitan.